Kada je 1930. Vila Brno bila dovršena za obitelj Tugendhat, češka arhitektonska avangarda zadržala je određenu distancu od ovog luksuznog zdanja namijenjenog imućnima. Primjerice, Karel Teige i Jiři Kroha su na početku Velike depresije bili daleko više zaokupljeni pronalaženjem odgovora na problem minimalnog stambenog standarda za sve, nego skupocjenim građanskim rezidencijama. Vodeći stručnjak u avangardnim krugovima Praga, Jaromír Krejcar, otišao je tako daleko da je nazvao vilu draguljem moderne arhitekture.[1] S izuzetkom njemačkog časopisa za arhitekturu Die Form, pozitivne reakcije na vilu pojavile su se jedino u časopisu Měsíc [2] iz Brna.

Razumljivo, stav ljevičarske avangarde bio je više polemički nego realna procjena. Ipak, u isto vrijeme, nije ništa manje istinita činjenica da vlasnici vile, Greta i Fritz Tugendhat, sami nisu imali veliku želju za širokom popularnošću. Oni su izgradili svoju vilu kao obiteljsku rezidenciju, a ne kao arhitektonski manifest. Bez sumnje je daljnjem jazu između vile i kulturne scene Brna pridonijela činjenica da je njezin njemački arhitekt u početku uporno inzistirao na tome da se za gradnju koristi što je manje moguće lokalnih materijala i tehnologija jer je sumnjao da će zadovoljiti njegove namjere. Iako je kasnije Mies van der Rohe morao priznati vrlo visoku razinu izgradnje u Čehoslovačkoj, vila je od početka zamišljena kao uvoz njemačkog modernizma kojemu se obitelj Tugendhat divila prilikom svoga boravka u Njemačkoj. S druge strane, potrebno je podsjetiti da je Brno u ovom razdoblju bilo jedan od najvažnijih središta moderne arhitekture u srednjoj Europi, tu su djelovali takvi iznimni arhitekti moderne kao što su Ernst Wiesner, Bohuslav Fuchs ili Jiří Kroha. U isto vrijeme kad je Mies van der Rohe radio na projektu vile, na suprotnom kraju grada, u predgrađu Žabovřesky, bio je u tijeku rad na Nový dům (Nova kuća), izložbi suvremenog stanovanja (1928.), inspiriranoj njemačkim Weissenhof Werkbundsiedlungom. Istovremeno, lokalna je izgradnja bila vrlo napredna, o čemu svjedoči i činjenica da je za glavnog izvođača radova za vilu izabrana tvrtka iz Brna, a staklana Teplice iz sjeverne Moravske izradila je jedan od najatraktivnijih elemenata vile – ogromne staklene prozore za glavni stambeni prostor.

Vratiti baštinu svom izvornom obliku ili ostaviti da mirno ostari, jedna je od najvećih dilema u zaštiti kulturne baštine, a od osobito vitalnog značaja u slučaju moderne arhitekture, gdje je razlika između novog i starog betona ili novog i starog linoleuma daleko izraženija nego između starog i novog drveta ili cigle. Ne manje bitno pitanje koje se postavlja je pitanje uporabe baštine. Treba li biti sačuvana kao muzejska izložba, savršeno vraćena u prvobitno stanje ili živa i funkcionalna zgrada u kojoj je vrijeme ostavilo različite slojeve iz različitih razdoblja? Čini se da je dio ove dileme u slučaju Vile Tugendhat već bio riješen sudbinom zgrade. Prvobitna funkcija kao rezidencijalne zgrade samo je služila u jednom razdoblju postojanja zgrade, od 1930. do 1938.[3] Nešto složenije bilo je donošenje odluke o metodi njezine obnove. Na kraju, pobjednička ideja je bila projekt obnove u kojem bi izvorni elementi i materijali bili očišćeni i popravljeni, a ono što je nedostajalo trebalo je biti zamijenjeno replikama izrađenim na temelju izvornih nacrta i metoda. Međutim, restauratorski projekt omogućio je upis vile na unesco-ov Popis svjetske kulturne baštine 2001., a potom i pravo na financijsku potporu iz fondova Europske unije. Obnova vile je započela 2010., a završena je 2012. godine.

Vila predstavlja savršen primjer suvremenog pristupa obnovi arhitektonskih spomenika modernizma s početka 20. stoljeća. Koncepcijski, ponovljeni su principi primijenjeni u češkom kontekstu s obnovom Vile Müller Adolfa Loosa i Karela Lhota u Pragu (1930.). Upravo su kod obnove Vile Müller, kojom je upravljao arhitekt Václav Girsa, prvi puta češki restauratori primijenili načela rekonstrukcije koja su se do tada koristila samo na mnogo starijim zgradama. Za Vilu Tugendhat su arhitektonsko-povijesna istraživanja te istraživanja na licu mjesta trajala više od deset godina, što je uključivalo ne samo temeljiti studij čitave dokumentacije, prvenstveno sačuvane u Muzeju grada Brna ili njujorškoj Moma-i, već i detaljan pregled te izradu inventara za svaki pojedini element same vile. U isto vrijeme, nije nedostajalo neizvjesnosti vezanih za sam projekt. Doista, pronalaženje trenutne lokacije izvornog makassar drveta lamperije iz blagovaonice u glavnom prostoru je gotovo detektivska priča: na temelju sjećanja bivšeg njemačkog vojnika koji je posjetio vilu za vrijeme nacističke okupacije, bilo je moguće saznati da je rijetko drvo bilo uklonjeno te iskorišteno za oplate u baru Gestapovog sjedišta u Brnu[4]. Arhitektonsko-povijesna i restauratorska istraživanja vile su vodili povjesničar umjetnosti Karel Ksandr uz asistenciju arhitektice Ivete Černá i povjesničarke umjetnosti Dagmar Černoušková iz Muzeja grada Brna te povjesničar umjetnosti i restaurator Ivo Hammer, zapravo suprug najmlađe kćeri Tugendhatovih, Daniele Hammer-Tugendhat. Projekt obnove je pripremljen suradnjom tri ateljea iz Brna: Omnia Projekt, Archteam i raw, a radove je vodila građevinska tvrtka Unistav. Mišljenja o restauraciji vile su usklađena u raspravi na najvišoj europskoj razini. U stvari, proces je tekao pod nadzorom odbora Tugendhat House International Committee, sastavljenog od nekoliko stručnjaka za baštinu modernizma, među kojima je i Wessel de Jonge koji je 2010. dobio nagradu za modernizam za obnovu Zonnnestraal lječilišta u Hilversumu i Ana Tostoes, predsjednica docomomo International, Međunarodne organizacije za dokumentaciju i restauraciju modernističke arhitekture.

Cjelokupna obnova je provedena na svim strukturnim elementima zgrade, uključujući i instalacije i sve površine. U svim slučajevima restauratori su slijedili strategiju davanja prioriteta, kad god je to moguće, obnovi izvornih materijala umjesto zamjene kopijama. Nekoliko problematičnih aspekata zgrade, kao što su krovne izolacije ili strukturno pojačanje terasa, ipak su zahtijevali suvremene intervencije. Među širokim rasponom problema s kojima se moralo suočiti tijekom obnove, potrebno je spomenuti barem obnovu čeličnih okvira, velike površine stakla i jedinstvenog mehanizma za podizanje prozora u glavnom rezidencijalnom dijelu vile. Jednako tako vrijedi spomenuti obnovu vanjske žbuke koja je velikim dijelom sačuvana u svom izvornom sastavu i bojama. Jedna od daljnjih komplikacija u obnovi vile bila je Miesova sklonost njemačkim građevinskim materijalima, što je uzrokovalo probleme čak i u smislu njihove identifikacije. Ipak, ekipa je imala značajne uspjehe, primjerice u instalaciji novog (ali iz izvorne formule) linoleuma iz Deutsche linoleum Werke. Jedini dio vile koji odstupa od ideje spomenika modernističke, muzejske instalacije je podrumski prostor rezerviran za Studijski i dokumentacijski centar s malom izložbom koja opisuje postupak obnavljanja.

Arhitektonski i tehnički, obnova vile je jedan od najboljih primjera u posljednjih nekoliko godina, uz njemačku obnovu zgrade Bauhausa ili nizozemskog projekta za sanatorij Zonnestraal. Osim toga, vila je bez sumnje jedan od kandidata za spomenutu nagradu Modernism Prize iz Svjetskog fonda za spomenike. Međutim, u usporedbi sa sanatorijem ili zgradom Bauhausa, postoji značajna razlika. Vila je predstavljena kao spomenik moderne arhitekture, dok se sanatorij koristi kao medicinski centar, a u Bauhausu se još uvijek održava nastava, kao što se i prije činilo.

Preciznost njezine restauracije znači da je rezultat djelo koje je izgubilo sve naznake svoje starosti. Vila je ikona neoznačena vremenom, besprijekorna iluzija najviših dostignuća europske avangarde – ali u isto vrijeme, ona je nešto poput prazne kuće: muzej u kojem su nestali svi tragovi prijašnjih stanovnika. S druge strane, potrebno je podsjetiti da nigdje drugdje kao ovdje u obnovljenoj Vili Tugendhat nije moguće pronaći u tako koncentriranom obliku sve ono što arhitektonsku povijest povezuje s imenom Miesa van der Rohea, od jedinstvene prostorne koncepcije i povezanosti interijera i eksterijera, kroz izloženost delikatne čelične konstrukcije, umjetničkog korištenja rijetkih vrsta kamena i drveta, znamenitog dizajna namještaja pa sve do pametnih tehničkih i strukturnih pojedinosti. Kao rezultat toga, restauracija vile u potpunosti je potvrdila njenu poziciju kao ikoničkog arhitektonskog djela, što joj se pripisuje još od 1932. kada su je Philip Johnson i Henry Russell Hitchcock uvrstili u izložbu The International Style u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.